Ostala iskustva studenata na međunarodnoj razmjeni

2018./2019.

IP Light međunarodni je program s višegodišnjom tradicijom koji okuplja studente viših godina logopedije iz nekoliko zemalja Europe. Uključuje pet dana druženja, stručnih predavanja i radionica koje pripremaju profesori s raznih europskih sveučilišta koji dolaze sa studentima.

Pokrivena su raznolika znanstvena i stručna područja, a svaka skupina studenata iz države sudionice dužna je prije dolaska u skupinama raditi na prikazu slučaja na temu koju voditelji i organizatori unaprijed odrede. Ove je godine domaćin IP Lighta bilo Sveučilište u Birminghamu (Birmingham City University), a cjelodnevni su se programi održavali od 4. do 9. studenog 2018. u prekrasnom gradiću Stratford-upon-Avon, rodnom gradu Williama Shakespearea. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet ove je godine predstavilo devet studentica prve i druge godine diplomskoga studija Logopedija (Marija Andrijašević-Maksimović, Kornelija Berečić, Ana Faletar, Lucija Lesić, Marija Marinović, Lara Pilepić, Petra Ramljak, Anja Slovenc, Ivana Zglavnik) uz pratnju docentice Marine Milković i asistentice Ane Matić.

Raspravljalo se o načinima provođenja procjene i terapijskih postupaka populacije s razvojnim jezičnim poremećajem, afazijom, dječjom govornom apraksijom, pedijatrijskom disfagijom, poremećajima glasa, poremećajima tečnosti govora te poremećajem iz spektra autizma. Profesori su moderirali pojedine slučajeve, a studenti su aktivno raspravljali i na taj način dijelili znanja i iskustva sa studentima iz drugih država. Osim toga, sudjelovali su na radionicama koje će im pomoći u budućem znanstvenom, stručnom i kliničkom radu. Učili su o načinima pružanja relevantnih informacija roditeljima, načinima poticanja narativnih vještina kod djece, čimbenicima koje valja uzeti u obzir kada se razmatra nastavak ili prekid terapije i slično. Naposljetku su ostalim radnim skupinama predstavili što su naučili i do kojih su zaključaka došli. Osim rada, susret je obilovao druženjima, a studenti iz pojedinih zemalja ostalima su predstavljali svoju državu, grad u kojem žive i studiraju, kao i koncept studijskog programa logopedije.

Evo što o svemu kažu studentice ERF-a nakon što su se sretno vratile svojim kućama:

„Na prijavu za sudjelovanje na IP Light programu privukli su nas prvenstveno zanimljivi slučajevi iz raznih područja logopedije, ali i mjesto održavanja samog Programa. Očekivale smo kvalitetne rasprave s drugim studentima, produbljivanje postojećih i stjecanje novih znanja, usporedbu prednosti i mana kurikula diplomskog sveučilišnog studija Logopedija u Zagrebu sa studijima drugih europskih zemalja te, naravno, puno druženja i stvaranja novih prijateljstava. Kvalitetna priprema slučajeva prije odlaska u Englesku pomogla nam je da Program ne doživimo iznimno zahtjevnim te da ravnopravno sudjelujemo u raspravama i postavljanju pitanja kako profesorima, tako i drugim studentima. Pohađanje radionica bilo je nešto opuštenije te smo kroz zabavne aktivnosti upijale nova znanja i ciljane metode rada sa, primjerice, narativnim vještinama. Kući se vraćamo zadovoljne, ispunjene i ponosne, s jasnijom slikom jakih i slabih strana kao budućih stručnjaka magistara logopedije.“

2017./2018.

Svea Kučinić, studentica 2. godine diplomskog studija Edukacijska rehabilitacija
21. ljetni sveučilišni program Azijsko – europske zaklade
Sveučilište Swinburne, Sveučilište Deakin i Sveučilište RMIT

Kada netko spomene veljaču, prvo na što pomislim je sivilo, možda snijeg, te ispitni rokovi. Zasigurno, prva (a ni deseta) asocijacija mi nije „ljeto“, osim možda u onom čeznutljivom stilu žudnje za ljetnim praznicima i buđenjem bez alarma, bez pritiska vježbi i seminara. No, ove godine kraj siječnja i početak veljače za mene su značili ljeto i to doslovno na drugom kraju svijeta. Naime, sredinom prosinca 2017. dobila sam obavijest kako sam primljena u 21. ljetni sveučilišni program Azijsko – europske zaklade, koje se održalo krajem siječnja i početkom veljače 2018. u Australiji i Novom Zelandu, točnije u Melbourneu i Christchurchu. Svake godine odjel za obrazovanje Azijsko – europske zaklade (Asia-Europe Fundation – ASEF) organizira dvotjedni ljetno sveučilišni program na neku društveno bitnu temu s ciljem povezivanja azijskih i europskih društava. Ovogodišnji 21. ljetni sveučilišni program Azijsko – europske zaklade bavio se temom mladih s invaliditetom pod naslovom „Mladi s invaliditetom: oblikovanje inkluzivnih ASEM[1] društava“. Nakon dva tjedna online priprema, koje su uključivale čitanje literature, 26. siječnja ujutro sam poletjela iz prohladnog Zagreba i 27. siječnja navečer sletjela u suncem obasjan (unatoč večernjim satima) Melbourne, na 33 stupnja Celzija i 10 sati vremenske razlike od Zagreba.

U programu je sudjelovalo 48 sudionika iz 48 zemalja Europe i Azije, odabranih između više od 5100 prijava, uključujući studente raznih društvenih i humanističkih znanosti, profesionalce u području rada s osobama s invaliditetom, iz bankarskog sektora, zakonodavnog sektora i sl., te stručnjake iz nevladinog sektora koji se bave zagovaranjem prava osoba s invaliditetom. Jedna od najboljih odlika odabrane skupine bila je da su u njoj bili i sudionici s raznim vrstama invaliditeta – od tjelesnog invaliditeta do autizma – koji su svojim iskustvima i perspektivama dodali novu dimenziju svakoj diskusiji ili zadatku. Teško je sažeti dva tjedna iskustava u kratak tekst, jer ovaj ljetni sveučilišni program nije bio samo prilika da unaprijedim svoja stručna znanja, već i prilika da upoznam nove kulture, nova mjesta i običaje – ne samo Australiju i Novi Zeland, već i 47 kultura drugih sudionika. Stoga sam odlučila ukratko opisati ključne elemente programa, kao i neke zanimljivosti koje su proizašle iz dva tjedna neprestanog druženja s tolikom grupom raznih ljudi, na mjestima vrlo drugačijim od Hrvatske.

Prvoga dana programa jedna od organizatorica zamolila nas je da imenujemo jednu metaforičku stvar koju smo ponijeli sa sobom. Kada je došao red na mene, rekla sam da sam ponijela većinu stvari kao i drugi (interes, spremnost na rad), ali da je bitnije ono što sam ostavila za sobom, a to je ono što se naziva zonom udobnosti. Nije bilo jednostavno odletjeti na drugi kraj svijeta sama, među ljude koji su se činili u mnogo toga iskusniji i impresivniji od mene, no danas mi je jako drago da jesam.

Tijekom prvog tjedna programa, koji se odvijao u Melbourneu uz pomoć tri partnerska sveučilišta (Sveučilište Swinburne, Sveučilište Deakin i Sveučilište RMIT), predstavljeno je svako od osam tematskih područja (mobilnost, zaštita prava i legislativa, ekonomska sigurnost i zapošljavanje, inkluzivno obrazovanje, zdravlje i dobrobit, sudjelovanje u društvu, pristup informacijama, te stavovi i percepcije) i to kroz interaktivna teorijska predavanja i radionice. Predavanja su bila raznolika i svako je bilo popraćeno diskusijom, kroz koju sam shvatila kako - iako je dio problema s kojima se mladi s invaliditetom susreću univerzalan - ipak postoje značajne razlike između konteksta iz kojih dolazimo. Primjerice, iako se svaka europska država razlikuje od svojih susjeda, ipak dijelimo neku vrstu zajedničkog konteksta zahvaljujući Europskoj uniji. Kada je riječ o azijskim zemljama, takav zajednički kontekst jednostavno ne postoji (s izuzetkom ASEAN-a, odnosno zajednice jugoistočnih azijskih zemalja). Pretpostavke koje se u Europi podrazumijevaju i prakse koje su primjenjive i relativno učinkovite u većini europskih zemalja uopće nisu primjenjive na azijske kontekste. Razmjeri razlika u kulturološkim vrijednostima, vjerskim uvjerenjima, sustavima vrijednosti, strukturama društava, stavovima, izvorima financiranja usluga dostupnih osobama s invaliditetom itd. postale su mi jasne tek kada sam iz prve ruke čula iskustva drugih sudionika.

Upravo su se te razlike pokazale jednim od najvećih izazova u drugom tjednu programa, koji se odvijao na kampusu Sveučilišta Canterbury u Christchurchu (Novi Zeland). Tijekom drugog tjedna radili smo u manjim skupinama od pet ili šest osoba. Skupine su bile sastavljene s podjednakim omjerom azijskih i europskih sudionika, sa i bez invaliditeta, te s raznim profesionalnim vještinama. Svakoj skupini dodijeljeno je jedno od tematskih područja te konkretan zadatak, odnosno izazov. Izazovi koje su nam zadale razne organizacije ili ustanove iz Europe i Azije (među kojima je bio i ured naše Pravobraniteljice za prava osoba s invaliditetom) predstavljali su stvarne probleme s kojima se te organizacije ili ustanove susreću. Naš zadatak bio je osmisliti stvarna i konkretna rješenja. Tijekom rada bilo je potrebno ustanoviti zajednički okvir unutar kojega bismo ujedinili naša različita iskustva i znanja te ih iskoristili kako bi došli do rješenja prikladnog za kontekst izazova.

Osobno sam bila članica tima Mobilnost. Naš izazov zadala je Europska studentska mreža (ESN). Tražili su od nas da predložimo novi način održavanja, promoviranja i financiranja web platforme MappED!, osmislimo kako platformu predstaviti u azijskim zemljama, te procijenimo pristupačnost platforme, kako bi studenti s invaliditetom koje zanima studij u inozemstvu lakše dobili informacije o pristupačnosti europskih sveučilišta. Kao rezultat izazova, osmislili smo novi model vođenja i održavanja platforme, te napisali novi vodič za „mapiranje“ sveučilišta. Oba dokumenta uskoro će biti dostupna na stranicama ASEF-a, kao i rezultati drugih timova. Službeni dio programa završio je predstavljanjem rješenja svih timova pred cijelom grupom, predstavnicima Sveučilišta Canterbury te predstavnikom Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Novog Zelanda.

No, osim službenog dijela, postojao je, naravno, i neslužbeni dio. Svatko tko je ikada sudjelovao na sličnom projektu ili razmjeni mladih zna kako se neobično brzo stvori povezanost između ljudi koji dođu kao stranci i zatim tjedan ili dva provedu gotovo neprestano zajedno. Kao što smo prvi dan morali reći što smo ponijeli od kuće, zadnji dan smo morali reći što ćemo ponijeti natrag. Kao što se može pretpostaviti, bilo je teško odabrati samo jednu stvar, pa ću ovdje navesti nekoliko onih koje nisam imala priliku do sada nabrojati. Osim osjećaja kompetentnosti koji sam dobila napokon primjenjujući znanja koja sam pet godina stjecala na fakultetu, na let kući ponijela sam i sljedeće: iskustvo plivanja u Pacifiku nakon dvije neprospavane melburnške noći (jet lag i vrućina su stvarno nezahvalna kombinacija), gledanje zalaska sunca na plaži St. Kilda, hodanje uz rijeku Yarra u centru Melbourna, miris eukaliptusa, aboridžinski obred dobrodošlice, uzbuđenje kada smo kroz prozor autobusa vidjeli klokane u divljini, proslavu Waitangi dana u zaljevu Okains na Novom Zelandu, gledanje tradicionalnih Maorskih obreda, ljubaznost i strpljenje organizatora, strast i trud drugih sudionika, bezbroj privatnih šala i novi popis zemalja i ljudi koje moram posjetiti u skoroj budućnosti.

Detaljnije informacije o 21. ljetnom sveučilišnom programu Azijsko-europske zaklade te o izazovima i njihovim rješenjima možete pronaći na mrežnoj stranici Azijsko – europske zaklade.

Autor fotografija: Sean Lee